Vinska priča Prometeja s otoka Hvara
Prije 50 godina Zlatan Plenković bio je tek siromah koji si nije mogao priuštiti napuštanje Svete Nedjelje radi višegodišnjeg studiranja. Danas, Zlatan Plenković poznat je kao začetnik hrvatskog modernog vinarstva, ali i najtrofejniji hrvatski vinar. Fascinantna je vinska priča Prometeja s otoka Hvara. Priča zbog koje su ga mnogi bili spremni smjesta proglasiti najvećim vinskim luđakom!
“I ja bih sebe mogao proglasiti ludim! Jer, sve što sam radio, od djetinjstva, radio sam drugačije od drugih. Takva mi je bila sudbina. Nakon što sam završio osnovnu školu brat je već bio na studiju, sestra je bila mala, a otac bolestan i morao sam ostati. Probao sam kasnije studirati, ali nitko to nije mogao financirati. Pokušao sam otići i u Njemačku, ali i od tamo sam se vratio kući pomoći materi da se barem sestre školuju i da ostanemo nekako svi na okupu.”
Moj otac bio je prvi koji je počeo s turizmom na južnoj strani otoka Hvara, i to još 1953. godine”. Tada je u Svetu Nedjelju stigla jedna Belgijka koja se zainteresirala za freske u lokalnoj crkvi, a već sljedeće godine je cijelu obitelj dovela sa sobom. Tada u Svetoj Nedjelji nije bilo ni struje ni vode, a ni cesta do mjesta još nije bila probijena. Prva civilizacijska tekovina koja je došla u to mjesto na južnim padinama Hvara bio je telefon, i to 1958. godine. Struja i voda došle su 1963. i 1964. godine, a cesta je prošla kroz onaj klaustrofobični tunel u Zavali tek 1969. godine.
“Selo je propadalo, tko je mogao odlazio je, premda ih dosta i nije otišlo iz istog razloga kao i ja – u to doba se nije bilo lako školovati. Kad sam u Njemačkoj vidio kako tamo rade moji prijatelji, pomislio sam da ako tako budem radio u svom selu, možda i preživim. A i bit ću doma! I tako sam odlučio vratiti se i ostati, počeo sam nešto raditi, vezao se za to što radim i više se od toga nisam mogao odvojiti! Vidio sam kako je svojedobno otac započinjao turizam, prepoznao sam u tome perspektivu i okrenuo se u tom smjeru,”
Turizam mu je išao dobro, a mali vinograd, koji je dobio u nasljedstvo, služio mu je za proizvodnju vina koje je darivao gostima koji bi kod njega odsjeli. Godile su mu pohvale za vino te je Zlatan želio razinu proizvodnje podići još jednu stepenicu više. Bila je 1972. godina kada je otišao u Trst prijateljima koji su ga darovali čepilicom za buteljiranje i mješinom za filtriranje vina.
“Kad sam tamo vidio njihove litrenke i plutene čepove, zahvatila me euforija. Da se razumijemo, ja tada nisam imao puno vina, proizvodio sam toliko da sam prodavajući Vinoproduktu, odnosno Dalmacijavinu imao taman toliko da pokrijem troškove vinograda. No, radio sam dobar turizam pa sam htio napuniti svoju bocu za svoje goste! Odmah po povratku iz Trsta na otok Hvar otišao sam u mjesto Hvar kod referenta kojeg sam inače od ranije poznavao. Ma, znao sam ja već tada sve na otoku, jer sam vozio prugu za Hvar i održavao brodsku liniju s malenom drvenom brodicom i odrađivao za čitavo selo sve što je trebalo da oni ne idu gubiti vrijeme – tada se nije putovalo kao što se danas putuje. Kad je referent čuo za moju želju da počnem proizvoditi vlastito vino u svojim bocama, skoro me zatvorio! Bilo je to odmah nakon Hrvatskog proljeća, rekao mi je da ako još jednom spomenem ideju punjenja vina u svoje boce da će zvati miliciju.”
Kad se danas toga sjeti, Zlatan skrušeno priznaje da se tada jako preplašio. Kaže, bilo je vrlo lako završiti na Golom otoku bez ikakva razloga.
“Brzo sam se ohladio od te ideje i izgradio sam pansion koji je otvoren u kolovozu. Za razliku od stare kuće u kojoj smo mogli primiti 10-15 ljudi, u novom pansionu smo dnevno imali i do 60 gostiju. I tako je, zahvaljujući strahu, ali i dobrom turizmu, moja vinska priča bila potpuno potisnuta u drugi plan,”
Kad se danas zbroji njegova tadašnja turistička zarada, rezultati koje je postizao bili su impresivni. Potpuno logično pitanje je glasilo: Što mu je trebalo tako lukrativan i lagodan posao iznajmljivanja apartmana zamijeniti teškim i neizvjesnim poslom vinara, i to u predvečerje rata?!
“Lako je biti pametan poslije bitke! Na ideju o proizvodnji vlastitog vina ponovo sam se vratio 1985. godine. Bio sam u nekoj turističkoj komisiji za otok Hvar te sam u Zagrebu u Intercontinentalu morao sudjelovati na jednom sastanku predstavnika svih dalmatinskih općina. Dođem tamo, a domaćini nas ponude litrenom bocom zatvorenom pivskim čepom, i kažu: ‘Ovo je od Enjingija, prvo hrvatsko privatno vino napunjeno u boce!’ Tada sam rekao – kad može on, mogu i ja. Došao sam doma i iste godine u rujnu kupio šest drvenih bačvica. I tako je krenulo. Sve sam prijavio Institutu za jadranske kulture u Splitu, ali mi nisu dopustili da sve punim kao vrhunsko vino, premda mi je položaj već bio vrhunski. Trebao sam provesti praćenje od pet godina, odnosno pet različitih berbi. Kasnije sam odlučio otići u Mursku Sobotu, kupio sam sve što mi je trebalo i 1989. godine dobio sam dozvolu za vrhunsko vino „Zlatan Plavac“. To je bilo prvo hrvatsko vrhunsko vino!“
Prema vlastitom kazivanju, tada su u Hrvatskoj samo šestorica privatnika punili boce svojim vinom – Enjingi i Zdjelarević u Slavoniji, Lebar u Međimurju, Tomac na Plešivici te Plančić i Plenković u Dalmaciji.
“Možda je i bilo nekih manjih, ali nas šestorica smo 1990. godine jedini svoje boce imali na tržištu. Tada još nisam htio stvarati vinariju, želio sam samo proizvoditi nešto vina za svoje goste. Prvo sam 1989. godine napunio 9.100 boca, 1990. godine 28.000, a 1991. godine, nakon što je Dalmacijavino ljudima uzela grožđe i rekla da će im platiti kad sve prodaju, otkupio sam čitav urod na južnoj strani Hvara i odmah otišao na 180.000 boca! Najviše sam proizveo 2011. godine, a to je bilo 97 vagona grožđa, što otkupljenog, a što svojeg.”
Od početne želje da zadovolji svoje, i potrebe gostiju pansiona, te eventualni višak proda nekim restoranima, Zlatan si je stvorio veliki problem. Jer potražnja za vinima je višestruko premašivala njegovih 9.100 proizvedenih boca. Otkupljujući urod od svojih sumještana, Zlatan Plenković je i ušao u posao koji je samo rastao.
“Kako su vinogradi u velikoj mjeri bili zapušteni, kupio sam bager, kompresor, zaposlio dvoje, troje ljudi i napravio 24 kilometra ceste po ovim brdima. I sada svaki vinograd na području Svete Nedjelje od Ivan Dolca do Hvara ima pristupnu cestu i nijedan od njih nije 100 metara dalje od najbliže ceste! I to je vratilo ljude.”
Vraćajući film unatrag, Zlatan tvrdi da je najviše naučio od svojih kolega vinara! Za sebe i Vladu Krauthakera tvrdi da su možda najviše u Hrvatskoj učinili u eksperimentiranju s različitim sortama. Premda je sada odlučan glavninu proizvodnje zasnivati na Plavcu malom, Crljenku, Babiću i Pošipu, ne želi prestati igrati se s 30 različitih sorata posađenih u svojem pokusnom vinogradu. A u malom vinogradu u Zavali, kojeg je kupio 1995. godine, posadio je sve autohtone hvarske sorte do kojih je mogao doći, ali i Graševinu, Chardonnay… Na sjevernoj strani otoka nastavio se igrati sa sortama poput Chardonnaya, Sauvignona, Rajnskog rizlinga, Graševine…, zanimajući se za to što one mogu dati u hvarskim uvjetima. U suradnji s Institutom za jadranske kulture i Agronomskim fakultetom, na površini od 3.000 kvadratnih metara posadio je sve sorte srodne s Plavcem malim – Crljenak kaštelanski, Dobričić, Plavac veliki, Plavinu, Zinfandel, Primitivo,…
“Taj vinograd je sada star nekih 10 godina, Institut je sve do prošle godine uzimao i analizirao grožđe i sad su prestali, jer imaju rezultate. Sažetak cijelog eksperimenta je da je Plavac mali bogom dan za ovo podneblje i ne treba izmišljati toplu vodu. Sve smo vidjeli, sve smo probali, ali Plavac mali na Richteru 110 je dokazano najbolja sorta, ali isključivo za padine hvarskih, peljeških, bračkih plaža, gdje su nagibi od 30 do 60 posto, gdje su mali prinosi i gdje sunce peče od jutra do sutra. Već na drugoj strani, gdje su bogate zemlje, Plavac mali ne bih preporučio, ali on i tamo može dati ugodno vino ako ga se dobro napravi.”
Neskromno, ali s puno ponosa, za sebe će reći da je “prvi u Hrvatskoj, dok još nitko nije ni znao što je to Crljenak, posadio 10 hektara te sorte” u Makarskoj. Našao je tri stare loze, napravio plemke i riskirao. Znao je na temelju vlastitog iskustva da Crljenak “nije za južne padine Hvara, jer prerano rodi i pregori, ali iznad Makarske, pod brdom, malo je drugačija klima gdje daje odlične rezultate. I dolazi mjesec dana ranije od Plavca malog.“
Izgradnja marine je posebna priča…
“Razlika između mene i drugih je što sam ja po prirodi spreman riskirati! Ovu marinu u Svetoj Nedjelji jedan posto ljudi, taman i da imaju novac, ne bi se usudilo raditi. Jer, ona je na otvorenom moru gdje su valovi i po 6-7 metara visoki i koji su, dok nisam izgradio pristanište, prelazili preko čitave zgrade. Druga stvar, nisam radio marinu da bih na njoj zaradio, nego nešto trajno što će ostati u mjestu i pomoći ljudima. Marinom smo ovdje produljili turističku sezonu najmanje mjesec dana, ne usudim se reći i dva. Na račun ove marine sada imamo kvalitetne goste, koji imaju jahte, brodove, uzimaju pansione i odavde odlaze dalje u obilazak obližnjih otoka. Ova marina je rađena van svih kriterija po kojima se grade marine! A marine se grade u zaštićenom području s malom investicijom i velikim mogućnostima zarade. Ja sam radio obrnuto – puno sam uložio i riskirao da ništa ne zaradim, ali nije me ni briga.”
Čak 12 godina čekao je građevinsku dozvolu za izgradnju restorana Bilo Idro u toj istoj marini, a vrhuncem apsurda smatra obvezu pribavljanja studije utjecaja na okoliš – “kao da je okružen tvornicama”. Na kraju je i to nabavio, platio nevjerojatnih pola milijuna kuna, ali – ni marina ni restoran još nemaju sve potrebne dozvole za rad. Stoga ne čudi kad Zlatan kaže da će u konkurenciji “najvećih ludosti” koje je radio za radnoga vijeka uvjerljivo najveća biti – odlazak u mirovinu.
“Bez papira sve će izgledati kao da nisam ni postojao posljednjih 25 godina! No, sada barem znam da mještani Svete Nedjelje ne moraju, kao što sam ja morao kad sam bio mlađi, spavati poluotvorenih očiju i strepiti od svake promjene vremena. Ne znam ni broja koliko sam puta kao vlasnik barke noću morao ustajati iz kreveta i trčati izvući ju na obalu od olujnog mora.”
Mnogi su dugo bili spremni tvrditi da je Zlatan najveću ludost napravio sadnjom velikog vinograda na obroncima Biokova gdje je prvi u Hrvatskoj pokrenuo pilot program uzimanja u služnost neobrađenih površina Hrvatskih šuma.
“Ja sam bio prvi, još prije devet godina, Badel je s Korlatom bio drugi u melioraciji krškog tla. Kasnije je na temelju naših iskustava posađeno nekoliko tisuća hektara vinograda u Dalmaciji koji će Hrvatskoj vratiti dostojanstvo crnih vina! A priča je počela iz obične znatiželje. Prolazio sam Makarskom rivijerom i vidio neki položaj kojeg sam odmah počeo fantazirati kao idealan za vinograd. No, nigdje u blizini, sve do Piska, Marušića i Mimica nije bilo nikakvog vinograda. Otkrio sam da je u dva kilometra udaljenom Bastu ipak postojao neki vinograd i to mi je bilo dovoljan signal da bi sve moglo uspjeti. Počeo sam raditi, a stručnjaci iz Dalmacijavina su uzeli uzorke zemlje, napravili analizu i zaključili da je tamo nemoguće uspjeti, jer nema dovoljno hrane u zemlji, a i bura će sve odnijeti! Mogu vam reći da prvu štetu koju sam imao u tom vinogradu u Makarskoj, nakon osam godina, nije načinila bura nego – snijeg!!! Na Uskrs je na Biokovu pao snijeg, a ujutro je zapuhala bura koja je nosila snijeg i lijepila ga na mladice. Za inat svima koji nisu vjerovali u taj projekt prvo vino koje sam napravio od grožđa iz tih vinograda nazvao sam – Ostatak bure.“
Preuzeto iz posljednjeg intervjua Zlatana Plenkovića
Željko Garmaz, 1. listopada 2015.
